PRIPREMA ZA ŠKOLU: SOCIO-EMOCIONALNI RAZVOJ DJETETA PREDŠKOLSKE DOBI

Predškola 03.03.2021.

Emocionalni razvoj ljudske jedinke jedan je od najvažnijih procesa u razvoju ličnosti, a socijalna sredina daje modele načina emocionalnog izražavanja. Socijalno učenje vodi kontroli emocija.

Dijete trebamo naučiti izražavati emocije na socijalno prihvatljiv način, a ne ih potiskivati – time ponekad otežavamo sazrijevanje. Odrasli, posebno roditelji, žele da su djeca uvijek sretna. Teže prihvaćaju neke dječje emocije, posebno tugu, stoga često imaju poriv „čupati“ dijete iz „teških“ emocija i negirajući tako „teške“ emocije. Važno je ostati dosljedan i prije svega realno sagledati situaciju jer odrasli ne mogu uvijek biti u „najboljem izdanju“, a na socijalno prihvatljiv način roditelji mogu izraziti i pokazati neraspoloženje i negodovanje jer to i djetetu daje pravo na „loše dane“.

Za zdrav emocionalni razvoj djeteta potrebno je:

postojanje čvrste emocionalne veze (privrženosti) između odrasle osobe, najčešće majke i djeteta
odgojni stil koji podržava i potiče razvoj. Smatra se da je najprimjereniji tzv. autoritativni odgojni stil koji podrazumijeva emocionalno tople roditelje koji postavljaju jasne granice što je djetetu dozvoljeno, a što nije
postojanje skladnih obiteljskih odnosa
bezuvjetno prihvaćanje djeteta
iskrenost roditelja u izražavanju vlastitih emocija

Tijekom odrastanja dijete uz pomoć odraslih uči emocionalnu pismenost (prepoznavanje emocije, imenovanje emocije, povezivanje emocije sa situacijom, opisati emocionalni doživljaj, razumjeti emocije drugih ljudi) te emocionalnu regulaciju (načine samoumirivanja i samotješenja, skretanje pozornosti, traženje pomoći, revitaliziranje problema, tehnike disanja…). Osobine dječjih emocija su jednostavnost i spontanost iskazivanja, čestoća i kratkotrajnost, snaga (burni iskaz) i nestabilnost. Dijete ne zna suzdržati niti prikriti emocije.

Čimbenici djetetove socijalizacije:

količina pozornosti koju roditelji poklanjaju djeci
vrijeme i kvaliteta bavljenja djetetom
socijalna kompetencija roditelja, njihova implicitna pedagogija i odgojna prakse

Navedeni čimbenici utjecati će na razvoj sastavnica socijalne kompetencija kod djece:

regulacija emocija (sposobnost obuzdavanja frustracija dovoljno dugo kako bi se riješio sukob, sposobnost prepoznavanja opasnosti, prevladavanja straha i tjeskobe, podnošenja samoće i razvijanja prijateljstva i razvoj strategija koje služe upravljanju emocijama)
socijalna znanja (poznavanje normi i socijalnih pravila grupe kojima pojedinac pripada) i socijalno razumijevanje (pokretanje interakcije, sudjelovanje u raspravi, pregovaranje i dogovaranje, naizmjenično uključivanje, suradnja i kompromis, suosjećanje s drugima)
socijalna umijeća (pokušaj pristupanja grupi, posvećivanje pozornosti drugima, doprinos tekućoj raspravi)
socijalne dispozicije (razmjerno trajne navike ili načini reagiranja u različitim, često opetovanim situacijama – razina znatiželje, kreativnost, svadljivost, plahovitost, ljubaznonost, velikodušnost, suosjećajnost, prijemljivost…)

Optimalan stupanj razvijenosti različitih fizičkih i psihičkih funkcija djeteta, omogućiti će mu uspješno svladavanje propisanog nastavnog plana i programa te socijalizaciju u školskoj sredini. Sastavnice djetetove zrelosti odnosno gotovosti za polazak u školu su tjelesna zrelost, intelektualna zrelost te socio-emocionalna zrelost. Roditelji i odgojitelji, odnosno predškolska ustanova, svojim djelovanjem dužna je utjecati na ostvarivanje pretpostavki za uspješan školski start, a pretpostavke se temelje na tjelesnoj razvijenosti, jezičnim vještinama, sposobnosti rješavanja problema i kreativnosti, znanju i iskustvu djeteta te konačno socio-emocionalnoj zrelosti.

Emocionalna zrelost djeteta očituje se u:

prepoznavanju, imenovanju i razumijevanju vlastitih i tuđih emocija
emocionalnoj kontroli i primjerenosti emocionalnih reakcija određenim situacijama
samokontrola i socijalno prihvatljivo iskazivanje negativnih emocija poput bijesa, ljutnje, srdžbe
tolerancija na odlaganje zadovoljenja, ispunjenje želja, frustraciju i stres – ustrajnost u mirnom sjedenju i slušanju,čekanju u redu, u učenju i onda kada to zahtjeva ulaganje napora

Socijalna zrelost podrazumijeva usvojenost odgovarajućih razina socijalnih znanja i vještina poput:

shvaćanje i podvrgavanje pravilima ponašanja u školskom kontekstu
vještine kooperacije i suradnje
empatiju, toleranciju i uvažavanje
osamostaljivanje kroz razvoj životno-praktičnih i radnih navika i aktivnosti – samostalno oblačenje, korištenje toaleta i pranje ruku, briga o vlastitim stvarima, spremanju predmeta nakon upotrebe
prihvaćanje osobne odgovornosti

Socio-emocionalna zrelost djeteta predškolske dobi vidljiva je u svakodnevnim situacijama kada je dijete sposobno u većoj mjeri regulirati i kontrolirati vlastite emocije, a ne da emocije kontroliraju ponašanje i postupke djeteta, a naročito u situacijama kada je dijete na rubu izražavanja burnih reakcija. Ustrajnost i sposobnost odgađanja frustracije kako bi postiglo zadani ili određeni cilj, primjerice riješilo zadatak do kraja primjerice slagalice ili tangram, također smatramo uspješno savladanim komponentama socio-emocionalnog razvoja djeteta. Ukoliko je dijete sposobno za suradnju s drugima u vidu dogovora i kompromisa, a konflikte pokušava riješiti na socijalno prihvatljiv način kroz razgovor, razmjenu mišljenja i prijedloga, spremno prihvaća kompromis te verbalno izražava unutarnje emocionalno stanje i osjećaje, ono je socio-emocionalno zrelo. Usvajanje, prihvaćanje i poštivanje unaprijed dogovorenih pravila društvenih igara poput igre memorije, „Čovječe, ne ljuti se“, „Domino“, loto i sl., visoka razina motivacije za sudjelovanje kao i duljina pozornosti tijekom igre, bitne su za jačanje socio-emocionalnog razvoja djeteta. Uz sve navedeno, potrebno je spomenuti da se zrelost djeteta u socio-emocionalnom aspektu očituje u razvijenom osjećaju sigurnosti, samopouzdanja i pozitivnoj slici o sebi.

ZA RODITELJE/PODSJETNIK:

gradnja pozitivnog stava i slike o školi koja uključuje predstavljanje škole u pozitivnom, ali realističnom svjetlu uz realistična očekivanja
pričanje o školi, imitativna igra
ukoliko je moguće – posjet školi ili/i posjet starije djece (učenika vrtiću), susret s (budućom) učiteljicom, šetnja uz školu par dana prije početka nastave, pogodno u vrijeme kada učenici borave na igralištu/dvorištu
djeci školu prezentirati na veseo i neopterećujući način
nikada o školi ne govoriti negativno te ne prijetiti djetetu školom
potaknuti dijete na učenje kroz igru i vlastitu angažiranost
obogaćivati iskustvo o prirodnom i kulturnom okruženju (doživljaj novih sredina, aktivnosti, komunikacija omogućuje nadogradnju i provjeru djetetove slike o sebi)
razvijati socijalne vještine potrebno za uspješno snalaženje u školi i životu uopće
potaknuti razvoj pozitivnih osobina dječje osobnosti i razvijati emocionalnu inteligenciju
poticati volju za učenjem kroz verbalne igre riječima („Na slovo, na slovo“, „Pričam ti priču“, dijaloško čitanje slikovnica i slikopriča, prepričavanje tijeka radnje i dovršavanje ili izmjenjivanje završetka priče prema ideji djeteta)
pružiti djetetu brojne prilike za interakciju s vršnjacima (vršnjačka interakcija = poligon za uvježbavanje socijalnih vještina i umijeća); promatranjem odrasli gradi sliku o djetetovom socijalnom stilu
navikavanje djeteta na poštivanje pravila i ograničenja kroz društvene igre te igre s pravilima; prihvaćanje poraza ili gubitka kao sastavnog dijela igre
s djetetom provoditi aktivnosti za uvježbavanje kontrole asocijalnih impulsa – ohrabriti dijete na iskazivanje osjećaja uz postupno ovladavanje socijalno prihvatljivim načinima kroz crteže autoportreta, mimike koja prati emocije, „Oboji svoje osjećaje“
uvježbavanje socijalno prihvatljivih načina iskazivanja emocija („Daj glas svojoj emociji“; „Nacrtaj svoju emociju“; „Iskaži emocije pokretima i držanjem tijela“; „Prepoznaj tuđu ekspresiju emocija“; „Pokaži, nacrtaj, opiši kako ti izgledaš kada si veseo/ljut/tužan/uplašen“; „Gdje u tijelu osjećaš bijes/ljutnju/radost/tugu“; „Kojom bojom bi nacrtao svoj strah/veselje/bijes“)
podupirati dječju inicijativu – aktivnost koju je iniciralo dijete dugotrajnija je, posjeduje veće potencijale za učenje i povećava djetetovo samopouzdanje
neka dijete osjeća da je „posebno“ – u interakciji s djetetom posvetiti se djetetu jer su ponekad misli odrasloga tijekom interakcije „negdje drugdje“
igra je investicija – nije „gubitak vremena“; kvalitetna razina sudjelovanja odrasloga u igri s djetetom potaknut će kvalitetnije i samostalnije aktivnosti djeteta u budućnosti, a time i djetetov doživljaj osobne kompetencije i sposobnosti
izbjegavati vrednovanje djeteta usporedbom s drugima – primijetiti i pohvaliti napredak i postignuće djeteta usporedbom s ranijom razinom kompetencije djeteta
istaknuti djetetove uspjehe – otkriti područja djetetove uspješnosti, ohrabriti ga i dati priznanje (npr. istaknuti na vidnom mjestu fotografiju djeteta na biciklu bez pomoćnih kotača ili „diploma hrabrost“i nakon odlaska zubaru)
obveze i odgovornosti – poslovi oko samoposluživanja; male kućne obveze i dužnosti pomažu gradnji djetetova samopouzdanja, osjećaja odgovornosti i važnosti; izraditi s djetetom vizualni „kalendar tjednih obveza“